Za ostala značenja, vidi Pali jezik (razvrstavanje).

Pali je drevni prakrit jezik, srodan sanskrtu, koji se govorio na severu Indije. To je jezik ranog budizma na kojem je zapisan pali kanon (tipitaka) i liturgijski jezik teravada budističke škole.

Reč pali jednostavno znači "red teksta", ali je vremenom počela da se koristi kao naziv za jezik kojim je zapisan kanon teravade.^[1]

Geneza pali jezika nije sasvim jasna, ali svakako je severnoindijskog porekla. Po vremenu nastanka, pali je srednjoindijski jezik, dakle mlađi od sanskrta.^[2] Prema rečima Čedomila Veljačića, "pali jezik odnosi se prema sanskritu kao talijanski prema latinskom".^[3] On smatra da je pali najsrodniji jeziku magadhi, koji je u Buddhino doba bio govorni jezik područja srednje Indije, na jugu od rijeke Gange, jednom od najvažnijih središta indijske kulture toga vremena.^[3]

Neki savremeni filolozi misle da je pali zapravo jezik zapadne i centralne Indije, dok drugi tvrde da se radi isključivo o jeziku tekstova, zasnovanom na jednom od varijanti drevnog indijskog jezika magadhi.^[1]

Buda je ohrabrivao učenike da upotrebljavaju svoje dijalekte. On je govorio da nijedan jezik nije bolji od bilo kojeg drugog za prenošenje istine i otuda i njegove reči: "Dopuštam vam da Budine reči učite svako na svom jeziku" (Vin. II,139).^[1]

Tradicionalni budisti veruju da je Buda govorio pali, iako je to danas uglavnom osporeno.^[1] Prema predanju, u Budino vreme sanskrit je bio „visoki“ jezik kojim se govorilo na dvorovima i među sveštenicima i intelektualcima, i upravo je to razlog zašto je Buda odbio da svoje propovedi izlaže na sanskrtu i umesto toga je podučavao na govornom pali jeziku (Vin.II,139). Želeo je da njegovo učenje bude dostupno svima, a ne samo uskoj eliti.^[4]

Pali, jezik teravada kanona, bio je jedan od onih dijalekata kojim se govorilo u Avanti provinciji, ali ne i jezik na kojem je Buda podučavao.^[5] Zbog toga se upotrebi pali terminologije ne daje prioritet u odnosu na budistički sanskrit, vrstu sanskrita koja sadrži mnogo prakrtskih reči (prakrit, narodni jezik, za razliku od sanskrita).^[5]

Na paliju je sačuvana Tipitaka kakvu danas imamo, iako su delovi kanona sačuvani i na sanskrtu, na kojemu nije izvorno sastavljen.^[2] Na paliju je napisana i golema komentarska literatura, između ostalog i Budagosina dela i Milindapanho.^[2]

Teravada budisti pali oduvek smatraju svetim jezikom i mnogi od njih veruju da je Dhammu moguće potpuno razumeti jedino uz poznavanje palija.^[1] Sve donedavno sve knjige o teravadi — hronike, pesme, komentari, priče itd. — bile su pisane na paliju. Svaki obrazovaniji monah sa Šri Lanke, Burme ili Tajlanda dobro zna pali.^[1]

Pali alfabet sastoji se od 41 slova - 8 vokala i 33 suglasnika. Ovaj jezik nema posebno pismo, već su korišćena pisma raznih zemalja za zapisivanje pali tekstova: u Indiji nagari, na Šri Lanki sinhaleško, u Burmi burmansko i u Tajlandu kambodžansko pismo. U današnje vreme je latinično pismo postalo međunarodni standard.^[6]

Evo nekoliko primjera koji pokazuju neobične sličnosti sa srpskohrvatskim jezikom:

• Iveković, Rada (1977). Rana budistička misao. Sarajevo: IP Veselin Masleša. 
• Elijade, Mirča (1996). Vodič kroz svetske religije. Beograd: Narodna knjiga. 
• Kovačević, Branislav (2014). Ovako sam čuo: Budino učenje na osnovu izvora u Pali kanonu. Novi Sad–Beograd. 

• Sanskrt

• Pali bukvar Arhivirano 2009-01-29 na Wayback Machine-u